U organizaciji UPO Simentalac iz Kutjeva, dana 18.-19. veljače 2013 godine posjetili smo Savez uzgajivača goveda Štajerske. Cilj ovog putovanja koje osim turističkog, ima i stručno značenje je bio primarno se upoznati sa funkcioniranjem lokalne zajednice, užeg i šireg okruženja uzgajivača goveda te principe po kojima se provode uzgojni programi i principe očuvanja i razvoja ruralnih sredina.
Kako smo čuli od samih uzgajivača, jedan od temelja opstanka i razvoja sela je obrazovni sustav u kojem učenici stiču znanja i radne navike potrebne za uspješno vođenje seoskog gospodarstva.Naime, u Austriji je nemogućeosnovati ili preuzeti gospodarstvo od roditelja bez stečene barem srednje stručne spreme iz područja agronomskih, šumarskih ili općih gospodarskih zanimanja. Sama pokrajina Štajerska ima deset poljoprivrednih škola, koje provode programe obrazovanja učenika, ali i osposobljavanja onih koji su završili škole tehničkih ili obrtničkih zanimanja, kako bi mogli biti poljoprivrednici. U slučaju da pojedinac ne posjeduje završenu srednju poljoprivrednu školu mora pohađati tečaj u trajanju od godine dana nakon čega dobiva diplomu o završenom obrazovanju u poljoprivredi. Srednja škola u Hatzendorfu je jedna od takvih. Sama škola ima nekoliko usmjerenja, a to su šumarstvo, stočarstvo, povrtlarstvo, pčelarstvo, domaćinstvo. Učenici su smješteni u krugu škole koja je zapravo jedna veća farma, sa 20-ak grla goveda, 50-ak svinja, većeg broja peradi, nekoliko košnica.(Slika br.1) Uz sve to, posjeduju i svoje vlastite površine za proizvodnju hrane za životinje, ali i 40 ha šume. Naravno, škola je opremljena svom potrebnom mehanizacijom, opremom za hranidbu,silosima, mješaonom stočne hrane i skladišta za sijeno sa sustavom sušenja sijena u zatvorenom. Učenici imaju svoja zaduženja koja obavljaju u vrijeme kada nisu na nastavi iz teorijskog dijela. Kako bi sve ovo mogli obaviti, učenici žive u sklopu škole u učeničkom domu.
Osim obrazovanja, sigurnost štajerskog sela je i u brojnim udruženjima uzgajivača. Tako postoji i Savez uzgajivača goveda Štajerske (SUGŠ), koji je 1 od 9 saveza uzgajivača goveda u Austriji. Sam savez je podijeljen na odjele po pasminama goveda, pa postoje simentalski,holštajnski,odjel za smeđe alpsko govedo i sl. Da savez uzgajivača nije samo udruga građana, dokazuju nam službene ovlasti koje posjeduje, ali i brojka od 6 000 uzgajivača-članova. Tako je savez odgovoran za uredno vođenje uzgojnog programa, koji kod nas pak provodi Hrvatska poljoprivredna agencija sa sjedištem u Zagrebu. S obzirom da je uzgojni program ovako brojnog saveza zahtjevan i opsežan posao, savez ima stalno zaposleno 20 ljudi, čije se plaće financiraju iz fondova u koje ulažu sami uzgajivači. Osim matičnih knjiga u uzgojnom programu, ti isti zaposlenici vode brigu i o zajedničkoj infrastrukturi. To su aukcijske dvorane, koje su u 100% vlasništvu uzgajivača, a u kojima oni prodaju svoja tovna i rasplodna grla.(slika br.2) Svu papirologiju vezanu za kupoprodaju vode također zaposleni u savezu. U usporedbi, u našoj državi poslove oko uzgojnog programa vodi Hrvatska poljoprivredna agencija, dok papirologiju potrebnu za izlazak na ‘vašare’ vode i potvrđuju veterinari. Dakle kod nas centralizirani sustav,dok u Austriji sve vodi lokalna zajednica, tj.udruženje uzgajivača. Da ne bi mislili da uzgajivači imaju potpune ovlasti putem svojih saveza, ipak postoji državno tijelo koje kontrolira rad saveza i vrši obradu podataka. Jedna od zadaća tog tijela pod imenom Kontrolverband je i izračun uzgojne vrijednosti svakog rasplodnog grla prema mjerenjima tjelesnih proporcija,proizvodnosti, nasljednih bolesti, a prema tzv.linear scoring principu.
Unutar samoga saveza postoji i zadruga. Za razliku od udruge, koja je neprofitna, zadruga brine o financijama članova saveza. Na čelu zadruge je predsjednik skupštine, no stvarno upravljanje poslovima obavlja menadžer koji svoju plaću dobiva po postotku profita same zadruge.
Svaki savez uzgajivača ima svoje aukcijske dvorane, a SUGŠ ima 3 dvorane na različitim lokacijama. Jedna od njih je i Greinbachhalle, izgrađena 2005 godine, nakon što su staru, izgrađenu 1950.godine srušili, a zemljište prodali gradu. Za novac koji su dobili izgradili su novu dvoranu, na tada povoljnijoj lokaciji. Zanimljivo je da su uzgajivači sa skupljanjem potrebnih dozvola i izradom projekta za novu dvoranu započeli u 11.mjesecu 2004 godine, a prva aukcija je bila već u 9.mjesecu 2005. Kroz dvoranu godišnje bude prodano preko 30 000 grla, a aukcije se održavaju svaka 2 tjedna za telad, a jednom na mjesec za junice i prvotelke. S obzirom da je dvorana u 100% vlasništvu uzgajivača, u istoj mogu prodavati samo uzgajivači članovi saveza. Na svaku aukciju se doveze 400-500 teladi, i svi do zadnjega budu prodani, po najvišoj ponuđenoj cijeni (slika br.3). Princip prodaje je klasična aukcija, iz boksa se izvodi tele i dovodi pred kupce, a voditelj aukcije nudi cijenu od koje kreću ponude i najviša ponuđena cijena je zaključena pred svima (slika br.4). Novac je idući dan već na računu prodavatelja, s tim da se od iznosa odvaja oko 4% za financiranje zadruge, a 1% ide u tzv.fond za solidarnost, koji je jedna vrsta osiguranja i iz kojeg se isplaćuju eventualne odštete i sl. Dakle, uzgajivači ne vode brigu oko cijene koju će dobiti, već plaćaju ljude koji vode aukciju i na taj način im omogućavaju maksimalnu moguću cijenu teladi i rasplodnih grla. Cijena teladi varira, ovisno o pasmini, godišnjem dobu, spolu i sl. Tako je najviša cijena u kolovozu, a najniža u zimskim mjesecima. Prosječna cijena teladi je 5,5 €/kg za mušku telad, a 4,5 €/kg za žensku telad(žive vage).Križanci sa mesnim pasminama su skuplji za 0,5-0,8 €/kg. Dolaskom turskih kompanija na austrijsko tržište teladi, cijena se podigla za otprilike 1 €/kg.
Ovakvim zadružnim načinom povezivanja malih i srednjih gospodarstava izbjegavaju se banke, krediti, osiguravajuća društva. Siguran otkup po najvišim mogućim cijenama, sa stvarnim tržišnim natjecanjem, koje ne postoji samo na papiru, nego ga svatko može vidjet i doživjet u aukcijskoj dvorani. Nema crnog tržišta, novac je već idući dan na računima uzgajivača, a dovoljno govori podatak da uzgajivači tek dovezu telad do ulaznih vrata dvorane, predaju ga i idu natrag kući. Cijena ih ne brine, jer znaju da će dobit onoliko koliko grlo zaista vrijedi.
Teško je ovako na papiru prenijeti doživljaj i atmosferu koju smo doživjeli na austrijskom selu, ali pokušat ću to iznijeti u brojkama. Naime, prosječna veličina gospodarstva koje se bavi mliječnim govedarstvom je 18-20 krava (slika br.5).Površina koju obrađuje gospodarstvo te veličine iznosi 10-15 ha. Samo 3%(tri posto) obiteljskih gospodarstava je u sustavu PDV-a, koji u Austriji iznosi 12%. Da bi se živjelo isključivo od proizvodnje mlijeka, potrebno je imati 50-ak krava.To su već profesionalna gospodarstva. Većina gospodarstava nema toliku proizvodnju, pa se bave i ostalim poslovima, najviše šumarstvom jer skoro svako gospodarstvo posjeduje i određeni broj ha šume.Tu dolaze i povrtlarstvo, voćarstvo, pčelarstvo, poslovi u strojnim prstenovima i sl. Na gospodarstvu je zaposleno obično 2-3 ljudi. Specifično je da se rad na gospodarstvu ne računa u broju zaposlenih, nego u radnim satima koji su potrebni za obavljanje određenih djelatnosti. Tako smo imali priliku čuti da na gospodarstvu radi 2,7 ljudi. Dosta ih ima kao dodatnu djelatnost i seoski turizam, pa se pojedini članovi samo po potrebi ubace u proizvodnju mlijeka i to računaju kao radne sate utrošene na taj dodatni posao. Velika gospodarstva sa 100 i više krava u Austriji nisu poželjna, jer takva imanja ne trebaju sustav koji su razvila mala gospodarstva i tako zapravo uništava postojeća radna mjesta u strojnim prstenovima, aukcijskim dvoranama, u mini mljekarama, zadružnim preradama mesa i sl. Osim radnih mjesta, sa takvom masovnom proizvodnjom gube se i društvene vrijednosti i potencijali koje su stvorili i očuvali upravo ‘mali’ proizvođači. Cijena stočne hrane u obliku potpune smjese, kreće se oko 0,3 €/kg, a cijena mlijeka je 0,3-0,35 €/L. Zanimljivo je da subvencija za eurodizel nema, dakle svi koriste isti eurodizel po cijeni od cca 1,5 €. Na upit o cjeni umjetnog gnojiva jedan od uzgajivača je ostao malo iznenađen, jer se to slabo koristi. Kažu, preskupo je to, a ionako smo stočari i imamo stajskog gnoja dovoljno za gnojidbu naših polja. Na polju štajerskih seljaka prevladavaju livade i pašnjaci, oranice tek u nižim, pristupačnijim terenima. Farma koja ima 20-ak ha zemlje obrađuje tek 1-2 ha oranice,samo za proizvodnju kukuruzne silaže. Kako mala gospodarstva ne bi kupovala strojeve koje ne može u potpunosti iskoristiti, u svakom većem mjestu postoje strojni prstenovi čije usluge koriste gotovo svi seljaci.
Obišli smo i 2 obiteljska gospodarstva koja se bave proizvodnjom mlijeka kao osnovnim zanimanjem.
Najprije bih spomenuo obiteljsko gospodarstvo Derler, koje posjeduje modernu novoizgrađenu štalu sa 50 krava. Posebnost ove štale je što je gotovo potpuno automatizirana. Mužnju obavlja robot i to svakih 6-8 sati, tako da su krave pomuzene 2,7 puta u jednome danu. Vlasnik ujutro i uvečer dovozi hranu pred krave, a u međuvremenu dok krave pojedu hranu, svakih 2 sata se aktivira robot koji ‘prošeta’ po štali i prigrne hranu koju krave ne mogu dosegnuti na hranidbenom stolu(slika br.6) . Izgnojavanje je također automatsko, pa vlasniku ostaje dosta vremena za obavljanje dodatne djelatnosti na gospodarstvu. To vrijeme potroši na nešto vrlo zanimljivo i inovativno. Iznad izmuzišta i skladišta za mlijeko, vlasnik je postavio tzv. Kuhcaffe (slika br.7). Prvi austrijski kafić u prostoru štale, sa pogledom na cijelu farmu, ovome vlasniku donosi izuzetnu zaradu. Sam vlasnik je priznao da je prošle godine, koja je bila jako loša za proizvođače mlijeka, taj kafić donio više profita od mlijeka. Primjera radi, u posjetu farmi vikendom dođe barem 2 autobusa po 60 ljudi. Kava (ili čaj) te nešto kolačića za desert, svaki posjetioc plati 7 €. To je svaki vikend 800-900 €.Na mjesečnoj razini promet kafića iznosi 3200-3600 €.
Slijedeće gospodarstvo je obitelji Winkelhof (slika br.8). Posjeduju također modernu farmu sa 30 krava i 60 junica, proizvedu na godišnjoj razini 250 000 litara mlijeka. Dakle, štalski prosjek iznosi preko 8 000 l mlijeka u laktaciji. Od ukupne količine, 150 000 litara prodaju u obliku svježeg mlijeka, a ostalih 100 000 prerade u sireve. Bave se i proizvodnjom bučinog ulja, ali i uzgojem jabuka od kojih prave jabučne sokove, ocat, vina. Jako je bitno spomenuti da nemaju nikakve ugovore sa trgovačkim lancima, već sve što proizvedu prodaju na imanju turistima, odnosno u vlastitom dućanu u Grazu. Osim svega navedenoga obrađuju i 15 ha šume. Na imanju su zaposleni otac i majka, kćerka i 2 sina. U istom dvorištu nalaze se kuća,štala, objekti za mehanizaciju, skladište hrane za krave, mini mljekara i sirana te degustacijska dvorana za sve što proizvedu na imanju (slika br.9).
Dakle, oba gospodarstva su u svoje dvorište privukla kupce, obične ljude, time su izbjegli supermarkete, velike mljekare i spojili svoju proizvodnju sa krajnjim korisnikom. Osigurali su si mikrotržište, na lokalnoj razini, a svoj rad nagradili uspjehom.
Još bih samo napomenuo kako su Austrijanci rješili pregovore sa EU, koji su nama uglavnom zagorčali i otežali život i rad. Austrija ima 100-njak programa za ruralni razvoj. Svaki taj program je napisan u Austriji, a EU je samo odobrila provođenje istih. Dakle, ništa nije nametnuto, nego je dogovoreno u okviru zajedničkih normi EU. Još jedan argument koji ide u prilog suradnji i pregovorima u punom smislu riječi je to da Austrija najbolje iskorištava fondove, jer još od poslijeratnog razdoblja (2.sv.rat) ima razvijen sustav koji brine o razvoju i očuvaju ruralnog prostora i resursa. To možemo vidjeti iz podatka koji sam već naveo, da samo 3 % gospodarstava je u sustavu PDV-a, a davanja državi kroz mirovinsko i zdravstveno osiguranje se izračunava posebno za svako dvorište, prema vrsti proizvodnje, obimu proizvodnje, uvjetima rada i sl.
Autor teksta i fotografija: Antun Brkić, student 12. semestra Veterinarskog fakulteta u Zagrebu
